Iz Liturgije Riječi
Ps 102, 2-3.16-21
Gospodine, usliši molitvu moju,
i vapaj moj k tebi da dođe!
Nemoj sakrivati lice od mene
u dan moje nevolje!
Prigni k meni uho svoje:
kad te prizovem, brzo me usliši!
Tad će se pogani bojati, Gospodine, imena tvojega,
i svi kraljevi zemlje slave tvoje,
kad Gospodin opet sazda Sion,
kad se pokaže u slavi svojoj,
kad se osvrne na prošnju ubogih
i ne prezre molitve njihove.
Nek se zapiše ovo za budući naraštaj,
puk što nastane neka hvali Gospodina.
Jer Gospodin gleda sa svog uzvišenog svetišta,
s nebesa na zemlju gleda
da čuje jauke sužnjeva,
da izbavi smrti predane.
* * * * * * *
Kad god Boga zamišljamo kao nekog moćnika, ljuto se zavaravamo. Bog ne drži puno do svoje svemoći, niti mu je stalo do toga da dokazuje i pokazuje. Bog drži samo do svoje djece. Kao brižan Otac, on milostivo gleda svaki naš korak i čeka, ne bismo li zatražili njegovu pomoć. On nas čeka na koncu puta i raširenih ruku kao da nas nestrpljivo doziva. Mi smo ti koji ne gledamo uvijek prema njemu, nego nam mnoge sitnice znaju oduzeti pažnju i odvratiti nas od puta k Bogu. Zato kad god nam postane jasno da smo skrenuli s puta, tražimo trag križa Isusova koji će nas ponovno usmjeriti prema Bogu.
Nema komentara:
Objavi komentar