Iz Liturgije Riječi
Ps 126, 1-6
Kad Gospodin vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je ko da snivamo.
Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo:
»Silna im djela Gospodin učini!«
Silna nam djela učini Gospodin:
opet smo radosni!
Vrati, Gospodine, sužnjeve naše
ko potoke negepske!
Oni koji siju u suzama
žanju u pjesmi.
Išli su, išli plačući
noseći sjeme sjetveno;
vraćat će se s pjesmom
noseći snoplje svoje.
* * * * * * *
Bog je velik kada prođe velika nevolja iz koje nas nitko drugi ne bi mogao izvući. Tada mu znamo zahvaliti, znamo ga zazvati, znamo ga slaviti. Ništa drugo nije važnije, ništa drugo nema značaja. Bog je taj koji okreće našu nevolju u radost. No, naša zahvalnost i svijest o Božjoj veličini ne potraje. Vrlo brzo zaboravimo kakav nas je način života bacio na koljena i doveo do očaja. Vrlo brzo zaboravimo riječi Isusove: "Idi i od sada više nemoj griješiti." A tako je malo potrebno za sreću. Kažu da je ludost ponavljanje istog postupka u iščekivanju drugačijeg rezultata. Nema natrag. Jednom kada se unesrećimo, kada nas Isus pridigne - sve mora biti drugačije od tog trenutka. Tada počinje sreća.
Nema komentara:
Objavi komentar