Iz Liturgije Riječi
Ps 18, 2-7
Ljubim te Gospodine, kreposti moja!
Gospodine, hridino moja, utvrdo moja, spase moj.
Bože moj, pećino moja kojoj se utječem,
štite moj, snago spasenja moga, tvrđavo moja!
Zazvat ću Gospodina, hvale predostojna,
i od dušmana bit ću izbavljen.
Valovi smrti okružiše mene,
prestraviše me bujice pogubne.
Užad Podzemlja sputiše me,
smrtonosne zamke padoše na me.
U nevolji zazvah Gospodina
i Bogu svome zavapih.
Iz svog Hrama zov mi začu,
i vapaj moj mu do ušiju doprije.
* * * * * * *
Kako li se često zna dogoditi da tonemo, da nas nekakva zla sila povlači na dno, a osjećamo se bespomoćnima unatoč svoj snazi ili pameti koju posjedujemo! Svaki naš korak kao da nas vodi u pogrešnom smjeru, svaka odluka, ma koliko se činila ispravnom i dobrom, kao da je nekakav test na kojemu opetovano padamo i padamo. Imamo li volje nešto promijeniti? Imamo li još nešto vjere potrebne za čudo koje je Bog spreman učiniti? Imamo li još malo snage izustiti tu kratku molitvu kojom Boga molimo da nam pomogne. Sada je trenutak spasenja! Jučer je prošlo, a sutra ne dolazi! Sada trebam zavapiti Gospodinu i reći mu: "Gospodine, smiluj mi se!"
Nema komentara:
Objavi komentar