Iz Liturgije Riječi
Ps 22, 8-9.17-20.23-24
Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Svi koji me vide, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
»Uzdao se u Gospodina, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!«
Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu.
Razdijeliše među se haljine moje
i za odjeću moju baciše kocku.
Ali ti, Gospodine, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
A sada, braći ću svojoj navješćivati ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
»Koji se bojite Gospodina, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!«
* * * * * * *
Koliko puta prigovorimo Gospodinu da nas je napustio?! Ipak, mi smo ti koji napustismo Gospodina. Dok nam je godilo ići za njim, dok su nam drugi bili zavidni što mi provodimo vrijeme s njime, dok su drugima godile riječi Isusove, išli smo rado i ništa nam nije bilo teško. Sada, kada Gospodin traži da mu se pridružimo u molitvi, da budemo uz njega bez obzira na ishod, da riskiramo sve što jesmo i imamo, teško nam je do kraja vjerovati i ostati uz njegov križ. Isus je napušten i takav ostaje. Srećom, milosrđe i ljubav, koje je za života toliko puta svjedočio i tumačio, i sada ostaju snaga kojom nas Isus raspeti gleda i kojom dolazi novi život.
Nema komentara:
Objavi komentar