Iz Liturgije Riječi
Ps 138, 1-3.7c-8
Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca,
jer si čuo riječi mojih usta.
Pred licem anđela pjevam tebi,
bacam se nice prema svetom Hramu tvojemu.
Zahvaljujem imenu tvojem
za tvoju dobrotu i vjernost,
jer si nada sve uzveličao
obećanje svoje.
Kad sam te zazvao, uslišio si me,
dušu si moju pokrijepio.
Gospodine, tvoja me desnica spasava,
Gospodin će dovršiti što započe za me!
Gospodine, vječna je ljubav tvoja:
djelo ruku svojih ne zapusti!
* * * * * * *
Bog je vjeran svojim obećanjima. On nikada ne razočara, nikada ne prevari. Ima trenutaka kada mi ništa nije išlo od ruke. I činilo se kako me je Bog napustio, kako je zatajio. Nije bilo tako. Ponekad mi se čini da preuzetno stavljam Boga kao početnika nekih mojih djela i pothvata kako bih ga mogao kasnije kriviti kada stvari ne bi išle u onom pravcu kojega sam ja zamislio. Toliko je toga u mom životu učinjeno pod izlikom Božje volje, a da Bog s time nema ništa. Zato je vrlo važno da svoj život uvijek iznova čistim Božjom Riječju, da molim kako valja i primjećujem kada sam uslišen.
Nema komentara:
Objavi komentar