Iz Liturgije Riječi
Ps 27, 1.7-9.13-14
Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?
Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!«
Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene!
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, pomoći moja, nemoj me odbaciti!
Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja
u zemlji živih.
U Gospodina se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek bude srce tvoje:
u Gospodina se uzdaj!
* * * * * * *
Još uvijek se bojim. Strah vrlo lako postane svakodnevni osjećaj koji jednostavno mora biti prisutan ili nešto nije u redu. Kako je teško nakon nekog mučnog i stresnog razdoblja povjerovati - sada je sve u redu! A evo, Bog upravo to želi reći. Ne boj se! Sada je sve u redu!
S Bogom se uspinjem na goru njegove prisutnosti i, premda je put dugačak i umarajući, ništa nije teško dokle god sam svjestan da je uz mene. Onog trenutka kada posumnjam, kada me strah nadvladada i neizvjestnost obuzme, padam i kotrljam se do podnožja. Moja molitva, Gospodine, ma koliko nesavršena bila, neka bude nit koja me veže uz tebe, pa kada se ja umorim, ti me dalje vuci k sebi!
Nema komentara:
Objavi komentar