Iz Liturgije Riječi
Ps 91, 1-2.10-15
Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega,
što počivaš u sjeni Svemogućega,
reci Gospodinu: »Zaklone moj! Utvrdo moja!
Bože moj u koga se uzdam!«
Neće te snaći nesreća,
nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu.
Jer anđelima svojim zapovjedi
da te čuvaju na svim putima tvojim.
Na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.
Nogom ćeš gaziti lava i ljuticu,
zgazit ćeš lavića i zmiju.
Izbavit ću ga jer me ljubi,
zakrilit ga jer poznaje ime moje.
Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti,
s njim ću biti u nevolji,
spasit ću ga i proslaviti.
* * * * * * *
Koliko se malo oslanjam na Gospodina u nevolji! Koliko god vjeronauka znao i poznavao Svetoga Pisma, teško mi je Bogu u potpunosti prepustiti da On ozdravi ono što me tišti i boli, da On sve vodi. Ma koliko imao iskustva Božje milosti u prošlosti, svaka nova prepreka i smetnja ne može me lako podsjetiti Božju veličini i milosrđe. Zato je potrebno podsjetiti se na sve što je Bog učinio za mene, a to je moguće samo ako se povučem u pustinju na neko vrijeme. Ako dopustim Gospodinu da mi na četrdeset dana sam On bude pratitelj i voditelj, ako Njegovu riječ slušam i razmatram, ako se Njegovoj brizi predam, barem na neko vrijeme, otkrit ću iznova tko sam u Božjim očima.
Nema komentara:
Objavi komentar