Iz Evanđelja po Luki 4,1-13
Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: "Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom." Isus mu odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu."
5I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: "Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje." Isus mu odgovori: "Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!" Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisamo je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." Odgovori mu Isus: "Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.
* * * * * * *
Pustinja je vrlo potrebno mjesto i vrijeme u kojemu se pokušavamo usredotočiti na stvari i ljude koji su nam važni. U pustinji se mogu lakše vidjeti istinski probleme i smetnje, bez da nam male neugodnosti ili beskorisne besjede odvuku pažnju. U pustinji je čovjek sam s Bogom i bolje cijeniti taj odnos, kao i planiramo s Bogom bolje planove, planove koji mogu imati neki smisao.
No, pustinja je također mjesto iskušenja. Poput Isusa, mi ne ulazimo u pustinju bez poznavanja Boga, bez da smo ga prije susreli. Razlog za ulazak u pustinju je biti sam s Bogom, posvetiti više vremena s Njime, kako bismo napravili reviziju naših planova s Božjim vodstvom i pronašli snagu za izvršenjem tih izmjenama u našim životima po Božjoj milosti.
Ipak, Đavao vreba na nas kada naše snage malakšu, kada naše odluke i naša predanost Bogu iscrpi naše ljudske snage. I tada moramo biti postojani u molitvi. Znamo, Bog je uz nas osobito kada mi to ne možemo vidjeti.
Nema komentara:
Objavi komentar