Mudrost potrebna za život u Kristu

"Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati." Ef 1,17

* * * * * * *

Poznati Isusa više je od samoga znanja. Odricanje je sebe i vlastitih planova kako bi se učinilo ono što je ispravno, Božja volja. Prvotni oduševljenje i prvi korak prema Bogu činimo opijeni snagom Evanđelja koja nas doslovno nosi na krilima nepobjedivosti.

Opasnost koja vreba jest od pada kada nam ta "vožnja" postane monotona. Na duge staze, nije dovoljno biti nošen. Dolazi trenutak kada ja trebam željeti biti potpuno Kristov i vlastitim snagama prevaliti dio puta. Tu dolaze kušnje. Znanje ne dostaje. Potrebno je nešto više. Molitve se čine hladne, a z Božji odgovor ne ostavljamo puno vremena.

Prisjetim se često molitve koju sam naučio u malom sjemeništu na Šalati: "Djela naša, molimo te, Gospodine, milošću svojom preteci i pomoću prati, da se svaka naša molitva i radnja s tobom započinje i započeta da se s Tobom dovršuje." Toga se valja uvijek prisjetiti: što započnemo s Bogom, s njime valja i dovršiti. Mnoga su naša djela i putevi započeti u ime Božje, ali ne i s Bogom. A oni koji su započetis Bogom, mnogo puta su dovršeni ili napušteni bez Njega.

Molimo stoga za dar mudrosti kao bismo sve započeli i dovršili s Bogom, jer jedino tako naš život ima svoju pravu vrijednost.

Ja sam vrata!

Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se. (Iv 10,9)

* * * * * * *

Nevjerojatno je koliko ponuda dobivamo kroz život, koliko nam se prilika daje i koliko vrata otvara. I to upravo u onom trenutku kada trebamo učiniti jedan značajni korak prema Gospodinu. Pronalazimo tisuću izgovora, opravdanja i proračuna koji će opravdati svaku našu lošu odluku. I, dakako, koliko god da je odluka loša i sebična, naći ćemo načina da je prikažemo i sebi i drugima kao jedinu i ispravnu stvar koju smo mogli učiniti.

Što Gospodin želi od mene? Ne: što ja želim od Gospodina! Ove dvije stvarnosti nisu iste. Gospodin nas želi povesti putem koji mi sami ne bismo izabrali. Naša se narav tome opire, naša svakodnevna borba je usmjerena prema onome što se nama sviđa i što se nama čini lijepim. Tko misli na križ i patnju kada je toliko drugih, prihvatljivijih i profitabilnijih, načina života na dohvat ruke.

Ja sam vrata, govori Gospodin. Jedina vrata koja trebam otvoriti jer sam Isusov učenik i apostol. Vrata su uska, prolazak težak, put trnovit, ali jedina staza koja vodi u vječnost. Sve ostalo propada, sve ostalo prolazi, sve ostalo nije dovoljno. Nikada! 

JA sam kruh!

Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. (Iv 6,51)

* * * * * * *

Onomu, koji slijedi Isusa već duže vrijeme, zna se dogoditi da se jednostavno nađe u situaciji u kojoj shvati da je u svoj novi život u Kristu ugradio puno toga što je ostavio kako bi slijedio Isusa. Ili zbog umora,  ili zbog starih prijatelja,  ili zbog toga što su drugi učinili isto, Isusov učenik pokušava prilagoditi Boga sebi.

Nije to uvijek učinjeno zbog lijenosti ili dosade. Ponekad se to dogodi zbog učenikova evanđeoskog žara. Kako bi bolje razumio one koji Isusa ne poznaju, počne se družiti s tim ljudima, proučavati njihove ideje i razloge zašto u Isusu ne pronalaze Boga. To, dakako, je ono što Isusov učenik i treba činiti. Međutim, kada zbog toga zapostavi molitvu, katekizam,  duhovno štivo, čitanje Svetoga Pisma, onda i sam postane nemoćan vidjeti koliko drugi loše utječu na njega.

Isus kaže za sebe: "Ja sam kruh..." On je kruh. Ne netko drugi, ne nešto drugo. Onomu koji se zove njegovim učenikom potrebna je duhovna hrana - pričest,  kruh života.  Kada pristupa tom sakramentu, on to ne čini iz običaja ili obzira, nego žudeći primiti u vlastiti život onoga koji daje i život i smisao mome životu. Postoje stvari, plemenite i lijepe u svijetu, koje mogu postati prepreka našem učeništvu onda kada nam postaju važnije od vremena koje provodimo s Bogom.

Htjeti kruha pored pogače

Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. (Iv 6,35)

* * * * * * *

Veličina Božje ljubavi i njegova poniženja vidi se u sakramentima. Toliko dragocjeni dar, kao što je Isusova realna prisutnost u svetoj Euharistiji, povjeren je rukama posvećenih službenika.  Koliko god da govorimo s pravom o uzvišenosti i dostojanstvu krsnog svećenstva, ne smijemo zaboraviti da jedino zaređeni svećenik može biti oruđe kojim Isus biva stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina u Svetoj Misi. Zašto onda to ne može biti dovoljno važno i vrijedno da netko postane svećenikom? Zašto oni, koji su krenuli za Isusom Svećenikom, odustaju na pola puta želeći probati neki drugi kruh, neki drugi život, neku drugu radost?

Dakako, slatkoća nebeskog Kruha trebala bi biti plod žrtve i odricanja onoga koji se Bogu posvećuje. Nakon Isusovih riječi o tome da je on kruh života, mnogi su ga napustili. Ipak, on je smatrao važnim da ove riječi budu jasne i odlučne kao smjerokaz onima koji ga žele slijediti. I tako, kada ogladnim, kada me ništa ne može zasititi i ispuniti, mogu doći k sebi, iskajati grijehe i nahraniti se Svetom Pričesti.

Naša duhovna razočaranja

»Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.« (Lk 24,19-21)

* * * * * * *

Kako je teško biti razočaran u Isusa! Kada sve moje nade i svi planovi temeljeni na mojem prijateljevanju s njime postanu prazni, što mogu učiniti? Je li moguće da me je on razočarao? Je li moguće da biti njegov nije dovoljno, da me ne ispunja? Je li moguće da me je prevario?

Ako se nisam razočarao u njemu, onda sam se možda razočarao u Crkvu, u svećenike, u redovnike i redovnice, u njegove sluge, u ljude koje svake nedjelje susrećema na misi, u tv prijenos mise ili susreta mladih!? Mora biti neki razlog zbog kojega se nisu ispunile moje želje i snovi kada sam odlučio poći za Isusom. I sada, sada lutam i idem nekamo, ne znajući kamo i zašto. Svaka se nova ideja čini boljom od one da nastavim svoj hod, da vjerujem Isusovim riječima i nesebično ga slijedim.

Čini mi se da svatko tko je ikada iskusio krizu vjere može razumjeti što se to događa na putu u Emaus. Osobito oni koji su krenuli slijediti Isusa ostavljajući sve, oni koji su se odlučili za svećeništvo. Za svakoga od nas put u Emaus znači razočaranje i žalost, ali i opasnost da odemo potpuno drugim putem, daleko od onoga što je Božji plan s nama. I tada nas Bog ne napušta. On nam prilazi i hoda s nama, tumači nam sve što smo pogrješno shvatili i, ako smo uporni u tome da ostane s nama ili mi s njime, možda i mi dođemo k sebi i vratimo se na onaj put, na ono mjesto od kojega smo se udaljili.

Sve činiti na slavu Božju

Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu. Gospodinu Kristu služite! (Kol 3, 22-24)

* * * * * * *

Svijet nije darežljiv! Čovjekoljublje nije nešto što je svijetu normalno i uobičajeno. Svatko neka se bori za sebe. Osjećaj krivice, koji dolazi nakon što smo se uspješno izdigli iznad drugih, zapravo je oružje kojim se služe drugi kada su ljubomorni na naš uspjeh.

Ovako zvuči Nitsche u propagandnom materijalu današnjice. Ipak, onaj koji vjeruje zna da je istina potpuno drugačija. Onaj koji vjeruje, koji slijedi Isusa, ne može a da ne promatra Isusov primjer i njegov pristup životu. Ne radimo za čovjeka, to jest, ne radimo da bismo drugima ugodili, da bismo se drugima svidjeli. Naš cilj nije postati općeprihvaćen i poželjan u društvu.

Mi živimo i radimo za Boga! To bi trebalo biti naše pravilo! Naš je život plod volje Božje koju se poslužila ljubavlju i pristankom naših roditelja. Naš je život pozitivan odgovor Bogu na služenje Bogu i bližnjemu. Nesebičnost i čovjekoljublje moraju biti sastavni život svakodnevice vjernika. Kada se otvorimo Božjem vodstvu i kada njemu dopustimo da nadahne naše odluke i izbore sve nekako dobije svoj smisao. Kada se, naprotiv, odupiremo Bogu želeći ostvariti neke vlastite ideje i planove mimo Njegovih, onda činimo nesretnima i sebe i druge, osobito one koji su nam najbliži.