Četvrtak 2. korizmene nedjelje 2013.

Iz Knjige Proroka Jeremije 17,7-8Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospoda i kome je Gospod uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.

* * * * * * *

Kada bismo imali dobrog financijskog savjetnika i nešto novaca koje bismo uložili, slijepo bismo se držali savjeta te osobe. Koliko je danas nazovi vidioca budućnosti, gatara, bioenergetičara kojima ide jadan narod dajući posljednje što ima ne bi li otkrio štogod pozitivnog o svojoj budućnosti.

Na žalost, manji broj se za te stvari radije obrati Gospodinu. Sveto Pismo je pisana povijest čudesa Gospodnjih i svjedočanstvo Božje dobrote. Zbog čega je tako teško vjerniku povjerovati u istinitost Biblije? Zbog čega je teško otvoriti tu knjigu i čitati je u Božjem svjetlu?

Pouzdanje u Boga liječi naše boli i tamu našeg srca. Tama prestaje biti konačni odgovor na patnje života i postaje tek trenutak slabosti u kojemu nismo bili sposobni vidjeti radost i nadu. Tada, ma koliko se to čini moguće, naše život ima i smisla i donosi plod.

Srijeda 2. korizmene nedjelje 2013.

Iz Psalma 31,5-6

Izvuci me iz mreže koju mi zapeše,

jer ti si moje utočište.

U tvoje ruke duh svoj predajem:

otkupi me, Gospode, Bože vjerni.

* * * * * * *

I kada se napokon odlučimo za promjenu, kada prihvatimo da se Božji plan ostvaruje po našem životu, tada dolaze kušnje. Kušnje nisu samo nešto što nas iznutra izjeda ili čini neodlučnima. Kušnje nisu samo zli glasić kojega samo mi čujemo i nitko više. Kušnje mogu biti i drugi ljudi, ljudi koji prepoznaju pozitivnu promjenu u našem životu i koji su time iziritirani. Pravednik je vrlo lako uočljiv u društvu nepravednika, istina u hrpi laži, svjetlo u mračnoj jami. Ne znam zbog čega su ljudi daleko solidarniji u zlu. Kada se treba složiti da se nekoga ponizi, mnogi se odazove. Dakako, svoj će čin prikazati kao rezultat pravednosti i poštenja. Ipak, i kada se nađemo u takvoj situaciji, predajmo u Božje ruke sve. Ako smo pristali na Njegov plan, ne dopustimo da naša osobna poniženje i nevolje uzrokuju neplodnost Božje riječi u našem životu.

Utorak 2. korizmene nedjelje

Iz Psalma 50,23

Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu:
i onomu koji hodi stazama pravim -
njemu ću pokazati spasenje svoje.

* * * * * * *

Potrebno je naučiti kako moliti, kako žrtvovati, kako živjeti po Božjem zakonu. Molitva mora biti životvorna. Puko nabrajanje bez utjecaja na život nema smisla. Isto tako, reduciranje molitvenog života na minimum jer "čitav je moj život molitva" donosi opasnost u kojoj mi postajemo akteri spasenja, a ne Bog. Puno puta se dogodilo da su se osobe, koje su pomagale drugima, izgubile svoj odnos s Bogom zato što ga nisu dugo susretale nasamo, u molitvi. I najnesebičnijirad postaje besmislen kada je učinjen bez Boga. Naše spasenje ovisi o Bogu, a naša djela i život trebaju imati Isusa u pozadini. Inače, koga slijedimo, koga predstavljamo, kome se klanjamo?

Ponedjeljak 2. korizmene nedjelje 2013.

Iz Knjige proroka Danijela 9, 9-10

U Gospoda je Boga našega smilovanje i oproštenje jer smo se odmetnuli od njega i nismo slušali glas Gospodina, Boga našega, da slijedimo njegove zakone što nam ih dade po svojim slugama, prorocima.

* * * * * * *

Kada shvatimo u kakvu smo zbrku upali sa svim pogrješnim odlukama i sa svom krivicom koju su naši grijesi prouzročili i kada odlučimo stvari promijeniti potrebno je napraviti plan. Prije svega, valja vidjeti zašto je nešto grijeh u našem životu. Ukoliko to učinimo, naše će obraćenje biti nešto trajno i dalekosežnije, a naš novi život postojaniji.

Kako to učiniti. Treba se vratiti tradiciji. Tradicija nije nešto mrtvo što pripada prošlosti. Tradicija vjere je ono što je sigurno i istinito, što je bilo vrijedno generacijama prije nas i što je bilo pročišćeno životima svetih i Bogu ugodnih vjernika. Kad god je izabrani narod zapao u progonstvo, ratove, glad, nevolju, ispitao je vlastiti život uspoređujući ga s odredbama koje su njihovi preci živjeli ranije. Ispravljali su svoj život prakticirajući molitve, postove i žrtve s onim iskrenim predanjem Bogu koje je moglo promijeniti njihov život.

Znam da se nalazimo u 21. stoljeću i da su sada neka nova vremena, ali i u tim novim vremenima stare i oprobane metode odricanja i predanja Bogu nisu nikakav višak. Naprotiv, one su potreba.

2. korizmena nedjelja 2013.

Iz Evanđelja po Luki 9,28-35

Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji." Nije znao što govori. Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!"

* * * * * * *

Ponekad mislimo kako bi neka posebna objava ili viđenje mogli nadomjestiti vjeru. U današnjem evanđelju možemo čitati  da učenici nisu razumjeli što se događa u trenutku Preobraženja. Oni su vjerovali u Isusa, lai ne potpuno. Njihov put vjere je još uvijek bio na početku i još je štošta bilo za naučiti. Vjerujem da je jedina stvar donekle razumljiva u čitavoj toj situaciji bila rečenica think the only thing they could follow from that vision was: “Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!” Ipak, znamo da su oni slijedili Isusa. Slijedeći njega njihova je vjera rasla svakim danom. Premda su i nakon ovoga događaja počinile neke pogrješke i grijehe, njihova je vjera bila pročićena nakon svakog pada i obnovljena nakon svakog iskustva oproštenja.

Premda učenici tada nisu razumjeli što se dogodilo i iako su bili uplašeni, osjetili su nešto čudesno, nešto dobro - nešto što može biti plodonosno, duhovno korisno i potrebno sa spasenje. Zato, ne odustajmo od naše vjere i sakramenata samo zato što nam još sve nije jasno. Ostanimo s Isusom, idimo za njim, slušajmo njegove riječi i jasnoća će doći pomognuta vjerom.

Subota 1. korizmene nedjelje 2013.

Iz Psalma 119,1-2.4-5.7-8.

Blaženi oni kojih je put neokaljan,

koji hode po Zakonu Gospodnjem!

Blaženi oni koji čuvaju propise njegove,

čitavim srcem njega traže;

 

Naredbe si svoje dao

da se brižno čuvaju.

O, kad bi čvrsti bili putovi moji

da tvoja čuvam pravila!

 

Slavit ću te u čestitosti srca

kad naučim sudove pravde tvoje.

Tvoja ću pravila čuvati:

ne zapusti me nikada!

* * * * * * *

Opet, pravila. Zašto je to toliko važno? Zašto jednostavno ne možemo živjeti s pravilom ljubavi. Zato što nismo djeca cvijeća. Za osobu koja se potpuno predaje Bogu, pravila nisu problem. Ta osoba pravila ne treba niti učiti napamet jer jednostavno su upisana u srce. Većina nas ipak treba pravila jer naša ljubav nije toliko evanđeoska da nam je jednostavno slijediti Gospodina. Mi se odlučujemo za Krista, ali općenito. Kada se radi o našim malim odlukama, onda zaboravimo na ono što smo dužni čini pred Gospodinom i činimo ono što nam je lakše i ugodnije.

Jedna mi je gospođa rekla: "Znate velečasni. Moj muž i ja kupili smo dionice jedne uspješne tvrtke i zaradili malo bogatstvo. Ali, sada se osjećam krivom pred Gospodinom i taj mi se novac jer ta tvrtka u Africi i Aziji iskorištava rad male djece koja rade u neljudskim uvjetim i bivaju kažnjena udarcima kada se umore i ne mogu raditi. Ne mogu trošiti taj novac i ne mogu zadržati te dionice. Bilo bi to dvolično od mene kao kršćanke."

I, doista, tako su učinili. Usred ove finacijske krize i gospođina gubitka posla, ova je obitelj odlučila učiniti ono što je ispravno. Novac su podijelili s osobama iz susjedstva koje su bile u težoj fiancijskoj situaciji od njih.

Petak 1. korizmene nedjelje 2013.

Iz knjige Proroka Ezekiela 18,21-24

Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini, i bude čuvao sve moje naredbe i vršio zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti. Sva njegova nedjela što ih počini bit će zaboravljena: zbog pravednosti što je čini, živjet će. Jer, zar je meni do toga da umre bezbožnik - riječ je Gospoda - a ne da se odvrati od svojih zlih putova i da živi? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu i sve gadosti koje radi bezbožnik - hoće li živjeti? Sva pravedna djela koja bijaše činio zaboravit će se, a zbog svoje nevjere kojom se iznevjerio i zbog grijeha što ih počini, umrijet će.

* * * * * * *

Put vjere trebao bi biti između dva ekstrema. Na jednoj strani stoje ljudi ogrezli u grijehu, oni koji žive pakao uzrokovan pogrješnim odlukama i grješnim djelima, koji su zapali toliko duboko da nemaju snage isplivati na površinu i izvući se jednom zauvijek i grješnog zagrljaja duhovne smrti. Oni pokušavaju malim estetskim zahvatima u svoju svakodnevicu unijeti mrvu ljepote, prikrivajući nedostatke i grijehe kako se njima samima istina ne bi otkrila u grozoti i odurnosti.

S druge strane, pak, nalaze se samoproglašeni sveci i uzori. Zbog iskustva duhovnog života u njihovoj prošlosti daju si oduška u sadašnjosti. Njihova je bogobojaznost stvar prošlosti i upravo će prošlost naglašavati u trenutku kada podlegnu kojoj slabosti. Iz iskustva Božje blizine koje su vjerojatno nekada imali, neće ponovno zagrabiti vodu na izvoru vječnosti, nego će s nostalgijom pričati o davnim vremenima kada ih je Bog podario milostima. Pronaći će izgovore zbog kojih ne činiti sada ono što im je nekada bilo sveto, a u isto će vrijeme biti uvjereni da je njihovo spasenje zaključena stvar.

Svatko tko se zove Isusovim imenom, treba započeti dan s odlukom biti sličan Kristu u svakom susretu, na radnom mjestu, u crkvi; a po završetku dana treba se kajati za one trenutke kada nije bio dostojan žrtve Kristove. Mi vjernici smo uvijek grješnici, a naše je spasenje u neprestanom obraćenju.

Četvrtak 1. korizmene nedjelje 2013.

Iz Evanđelja po Mateju 7,7-8

"Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.

* * * * * * *

Teško je biti ustrajan. Govori se o slobodi misli i osjećaja kada možeš u svakome trenutku činiti što hoćeš bez da se moraš osvrtati na prošlo ili misliti o budućem. Mnogi ljudi se doslovce potroše pripremajući svoj život za trenutak kada će moći sami odrediti svoj dnevni red, bez potrebe da se prilagode drugima, da se dogovaraju, ili da im netko naređuje.

Ipak, ne možemo čini što nas je volja i kada napokon to shvatimo kao istinu našega života, padamo na koljena - skršeni i očajni. Ne samo da ne postižemo ono što želimo, nego ne uspijevamo u onomu što nam je potrebno. Tada molimo za pomoć. Svakim kucajem na Božja vrata naša sebičnost biva svladana, a velikodušnost se rađa. Pokucati prvi put je najteže, ali što se više kuca, to nas ispunja radost i nada u otvaranje vrata. I kada tako pročišćeni povjerujemo u Boga i njegovu milost, vrata se širom otvaraju. Možda nas ohrabri i to da s druge strane vrata našega života Gospodin ustrajno kuca ne bismo li mu otvorili.

Srijeda 1. Korizmene nedjelje 2013.

Iz Psalmma 51, 3-4.12-13.18-19

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!


Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!


Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

* ******

Samo je Božja prisutnost snažna da nas izvede na pravo put, da ispravi krive poteze i zacijeli ožiljke grijeha koji su nas obilježili za čitav život. Prvi korak jest priznanje naše vlastite oholosti. Toliko smo navikli na život s krivnjom da se pretvaramo kao da je sve u redu. I onda, napokon, dođe trenutak kada sve to postane previše i naš nam se život učini nepopravljivim. Padnimo danas na koljena i molimo Gospodina za smilovanje.

Utorak 1. korizmene nedjelje 2013

Iz Knjige proroka Izaije 55, 10-11

"Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah."

* * * * * * *

Božja riječ je životvorna. Jednom izrečena ona se ostvaruje. Naše iskustvo Korizme jest iskustvo pustinje - zemlje koja ne daje ploda, nema života i ne dopušta nadu. Božja riječ i u pustinji donosi blagoslov. Božja je prisutnost jača od svakog beznađa. Njegova milost može bežživotnom pijesku vratiti mogućnost života. Sve što je u našem životu propala može ponovno dobiti priliku za nešto novo i dobro. Strah ne smije biti jači od naše odlučnosti da budemo valjani instrument Božje promisli. Ukoliko ga slijedimo, Bog može učiniti da naša bespomoćna stvarnost donese rezultate i da naša jalova prošlost postane bogata budućnost.

Ponedjeljak 1. korizmene nedjelje 2013

Iz Evanđelja po Mateju 25,31-33

"Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva."

 * * * * * * *

Mnogi će mi reći da danas nije politički korektno govoriti o raju i paklu. Čak i u mnogim našim katehezama nećemo govoriti o ovim stvarnostima. Bože sačuvaj malom djetetu govoriti o smrti, vječnoj osudi ili vječnoj nagradi. Pa ni odraslima ne pristoji čuti štogod o Posljednjima stvarima. Postoje, s druge strane, neke stvari koje se protive direktno Božjem nauku i zdravom razvoju osobe, a koje se promoviraju od mnogih protu/ne-crkvenih udruga i organizacija.

Krist je otvoreno govorio o vječnosti koja nas čeka. I Crkva tisućljećima naučava istinitost Isusovih riječi. Božji sud je sud ljubavi - ljubav je jedini argument spasenja. Ona ljubav zbog koje je Isus položio svoj život. Ljubav koja se ostvaruje u služenju i žrtvi, ne u grijehu.

1. korizmena nedjelja 2013

 Iz Evanđelja po Luki 4,1-13

Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: "Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom." Isus mu odgovori: "Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu." 5I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: "Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje." Isus mu odgovori: "Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!" Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisamo je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." Odgovori mu Isus: "Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

* * * * * * *

Pustinja je vrlo potrebno mjesto i vrijeme u kojemu se pokušavamo usredotočiti na stvari i ljude koji su nam  važni. U pustinji se mogu lakše vidjeti istinski  probleme i smetnje, bez da nam male neugodnosti ili beskorisne besjede odvuku pažnju. U pustinji je čovjek sam s Bogom i bolje cijeniti taj odnos, kao i planiramo s Bogom bolje planove, planove koji mogu  imati neki smisao.
No, pustinja je također mjesto iskušenja. Poput Isusa, mi ne ulazimo u pustinju bez poznavanja Boga, bez da smo ga prije susreli. Razlog za ulazak u pustinju je biti sam s Bogom, posvetiti više vremena s Njime, kako bismo napravili reviziju naših planova s Božjim vodstvom i pronašli snagu za izvršenjem tih izmjenama u našim životima po Božjoj milosti.
Ipak, Đavao vreba na nas kada naše snage malakšu, kada naše odluke i naša predanost Bogu iscrpi naše ljudske snage. I tada moramo biti postojani u molitvi. Znamo, Bog je uz nas osobito kada mi to ne možemo vidjeti.

Subota poslije Pepelnice 2013.

Iz Knjige Proroka Izaije 58,9-10

Vikneš li, Gospodin će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: "Evo me!" Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati,

* * * * * * *

Obraćenje traži novoga čovjeka, čovjeka koji moli, ali i živi svoju molitvu. U Svetom Pismu nalazimo vrlo često osudu molitelja koji svoju molitvu samo izriče, a ne provodi u djela. Što je to što obilježava život iskrena molitelja?

Prije svega, molitelj ne iskorištava druge kako bi sam lagodno živio. Ne traži izgovore kojima bi nekoga podjarmio i učinio svojim slugom u ime Boga i pravednosti. Ne služi se osjećajem krivnje kako bi zadobio simpatije i blagonaklonost drugih ljudi.

Molitelj ne osuđuje druge. On osuđuje zlo i bori se protiv zla molitvom i živeći radikalno po Božjem zakonu. Oni koji osuđuju, koji se raduju prilici da koga oblate, često i sami imaju teret stida zbog vlasitih grijeha i nevjernosti. Ako molitelj govori o nečijem grijehu, onda to mora biti za dobrobit te osobe i zajednice.

Molitelj ne ogovara i ne kleveće. Radije, molitelj traži dobro i savjetom i blizinom potiče bližnjega na obraćenje od zla.

Molitelj blaži rane. On hrani one koji gladuju i svojom dobrotom vraća dostojanstvo onima koji su poniženi.

Molitelj hodi u Božjoj svjetlosti i ne boji se tame dok je Bog uz njega.

Petak poslije Pepelnice 2013.

Iz Psalma 51, 3-4

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

* * * * * * *

Današnje je vrijeme doba superjunaka. Nitko ni za što nije kriv i svi su za sve sposobni. Ako to, kojim slučajem, ne možemo dokazati, onda ćemo za svaki naš propust, progrješku, nedostatak i zločin pronaći dovoljno isprika da će se postidjeti oni koji nas optužuju. Ipak, kada smo sami pred Bogom savjest nam je sudac.

Mi smo svi grješnici i to valja priznati. Nije jednostavno otvoriti srce prepuno boli i žaljenja pred drugim. Nije bezbolno odricanje od života koji je lagodan i protivan Božjoj volji. Nije lako priznati da nemamo uvijek pravo i da moj put možda i nije najbolji.

Pred Gospodinom i Bogom zatražimo danas lijek besmrtnosti po oproštenju naših grijeha.

Četvrtak poslije Pepelnice 2013

Iz Psalma 1,1-2

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,
ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
već uživa u Zakonu Gospodnjem,
Zakonu njegovu misli dan i noć.

 

 

* * * * * * *

 

 

Općenito govoreći, mi ne volimo pravila i zakone. Uvijek nam se čini da su nam nepravedno nametnuti i njihovo nas obdržavanje muči i tlači. Mi želimo biti slobodni, živjeti kako mi želimo, uživati u životu i ne osjećati se dužnicima pred onima koji imaju vlast.

Ironija života upravo će nas dovesti do trenutka u kojemu ćemo shvatiti da smo na prevaru prihvatili neka druga pravila, a da toga nismo bili svjesni. Uzmimo samo jedan primjer. Kad u novinama piše - nekoliko savjeta o zdravoj prehrani, deset savjeta kako (p)ostati vitki, pet jednostavnih koraka to mlađeg izgleda, itd. - odjednom se nađe na stotine ljudi koji te "savjete" i "korake" uzmu kao stroga pravila života bez da su provjerili vjerodostojnost ili kompetentost autora.

S Božjim Zakonom je drugačije. Bog ga nije dao zato što treba napredovati u novinarstvu, ili sakupiti dovoljnu potporu birača ili pak napuniti svoj proračun. Zakon Gospodnji jest red pravednosti i ljubavi koji je Gospodin utvrdio za dobrobit čovjekovu. Međutim, previše je ideja i pravila u našem životu koja su u suprotnosti s Božjim planom. Ako imamo bilo kakvu sumnju, promotrimo križ. To je cijena ljubavi koju je Bog htio platiti kako bismo doista vjerovali da nam želi dobro.

Čista Srijeda 2013

Iz Druge Poslanice Korinćanima 5,20-6,2

Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa.

* * * * * *

Biti Kristov poslanik traži veliku odgovornost. To nije služba za koju je dovoljno samo poslati vlastiti životopis i preporuku prijašnjeg poslodavca. To je služba za koju je potrebno radikalno čišćenje srca i strasti kroz odricanje, molitvu i osobno posvećenje. Svaki čovjek je pozvan proći kroz ovo iskustvo, a onaj koji je već uronjen u vodu preporođenja Kristova obavezan je krenuti u Korizmu suobličujući se Isusu Patniku. Koliko god bilo teško postiti, odricati se stvari i običaja koji su nam dragi, davati milostinju za one koji su u potrebi ili jednostavno činiti dobra djela bez interesa i reklame, to je jedini put kojim naša Korizma postaje vrijeme milosti i spasenja. Prvi korak koji nam je činiti jest pomirenje s Bogom. Svi znamo što to znači - ispovijed. Možda još nismo spremni za taj korak? U tom slučaju posvetimo se u Korizmi svakodnevom razmatranju Muke Kristove i milosti Božje kako bismo skupili snage za susret s Milosrdnim Ocem u ispovijedaonici.