Ps 80, 2ac.3b.15–16.18–19
Pastiru Izraelov, počuj,
ti što sjediš nad kerubima, zablistaj:
Probudi silu svoju,
priteci nam u pomoć!
Vrati se, Bože nad vojskama,
pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj vinograd:
zakrili nasad desnice svoje,
sina kog za se odgoji!
Tvoja ruka nek bude nad čovjekom desnice tvoje,
nad sinom čovječjim kog za se odgoji!
Nećemo se više odmetnuti od tebe;
poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.
* * * * * * *
I dok nam naša beskrajna lutanja odvlače pažnju od izvornoga cilja, života vječnoga, naša nas svakodnevica uvjerava da ne može biti drugačije. U neprestanom kaosu naših padova i neuspjeha, Bog nam se čini tako dalekim i vjerujemo da je od nas davno digao ruke. Naše okruženje tada djeluje kao djelo nekog drugog stvoritelja. Ipak, ako iskreno promotrimo što je uzrok čitave ove zbunjenosti, naći ćemo sebe. Mi smo ti koji smo odlučili probati bez Boga, bez njegove potpore i vodstva, bez poštivanja njegovih zakona upisanih u pozadini svemira. Kada Bog ponovno dođe, utjelovljen, u liku malenoga djeteta, čitav svemir će biti posložen onako kako ga je Stvoritelj zamislio i nećemo više biti izgubljeni. Bit će nam jasno kamo dalje ići!
Nema komentara:
Objavi komentar