Badnjak 2014.

Iz Evanđelja po Luki

...darom premilosrdnog srca Boga našegapo kojem će nas pohoditi Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.

Lk 1,78-79

* * * * * *

Dragi prijatelji, evo konca još jednog Adventskog hoda priprave za Rođenje Isusovo. Kao što Zaharija zaključuje svoj hvalospjev vjerom u dolazak Svjetla koje raspršuje tminu grijeha i smrti i donosi mir, tako i mi danas svjedočimo Isusa Mironosca, milosrdnog Gospodina i Ljubitelja blagosti.

Svima vama želim svaki blagoslov od tek rođenog Gospodina. Molite za mir u svijetu, osobito u kraju u kojemu se trenutno nalazim. Neka kršćanska radost bude djelotvorna i mirotvorna svugdje.

Sretan Božić!

vlč. Tomislav

Utorak 4. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Luki

A njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga.

Lk 1,64

* * * * * * *

Mi vjernici ostajemo bez autentičnosti kada dopustimo da naš život proturječi vjerovanju koje ispovijedamo. Ima još uvijek toliko bezbožnoga u našim životima.

Zaharija je platio svoju nevjeru. Nije mogao izustiti ni riječi dok se ne zbude kako je anđeo rekao. Potom, kada se čudo dogodilo, Zaharija ga je priznao poslušavši anđela i dao je ime svome sinu onako kako mu je anđeo rekao. Taj put obraćenja završava hvalom Boga.

Koliko je Gospodin učinio čudesa u našem životu? A koliko puta smo ga zbog toga priznali Gospodarem našega života? Slijedimo Zahariju.

Ponedjeljak 4. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Luki

Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo!

Lk 1,49

* * * * * * *

Veličina u našem kršćanskom životu može biti  pridjenuta samo Bogu. On je razlog zbog čega je ono dobro u našem životu dobro, a ono loše podnošljivo.

Vrlo je važno priznati tko je onaj koji pokreće naš život. Tomu treba i zahvaliti kada uspijemo postići ono za što smo uvjereni da je bilo nemoguće. Samo ponizna osoba zna priznati veličinu Gospodnju kada se ostvari Božje obećanje. Ako nema poniznosti, sva postignuća pripisujemo sebi, a to je početak osobne nesreće.

4. nedjelja Došašća 2014.

 Iz Evanđelja po Luki

Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.

Lk 1,38

* * * * * * *

Gospodin kada zove, čeka. On nije nestrpljiv poput nas. Njegov poziv uvjet je našega spasenja i zbog toga Gospodin čeka na naš odgovor.

Nije jednostavno Gospodinu reći DA. To se ne može učiniti tek djelomično ili na neko vrijeme. Naše DA mora biti potpuno i ponovljeno svakoga dana više puta. Naša spremnost da to DA izreknemo vlastitim životom nije uvijek dovoljno jaka, ali znamo da ako kažemo NE, sigurno griješimo.

I naš anđeo čeka danonoćno naš odgovor Bogu. U svojoj slabosti ćemo reći više puta NE. Ipak, umorni of grešaka koje činimo nadoći ćemo vrlo brzo jer bez Boga stvari ne idu naprijed. I onda će naše DA, barem za neko vrijeme, biti osloboditeljsko i spasenjsko poput Marijinog.

Subota 3. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Luki

Ta Bogu ništa nije nemoguće!

Lk 1,17

* * * * * * *

Ako nešto uistinu moramo vjerovati, onda to svakako mora biti činjenica da je Bog Svemoguć. Ne samo svemoguć, nego i voljan učiniti sve što je potrebno kako bismo dostigli vlastito spasenje.

Božja svemoć ipak ne uništava našu slobodu, nego, naprotiv, ide nama ususret i traži naš pristanak. Svatko od nas je bio upitan od Boga želi li biti Božji suradnik u spasu svijeta.

Kakav bi svijet bio kada bismo svi dali Marijin odgovor!?

Petak 3. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Luki

I evo, budući da nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme, zanijemjet ćeš i nećeš moći govoriti do dana dok se to ne zbude.

Lk 1,20

* * * * * * *

Bez obzira koliko se posvetili Bogu i njegovoj volji, događa nam se da ipak - ne vjerujemo. Vjerujemo doduše u članke vjere i s vjerom slavimo liturgije i danonoćno molimo, ali... kada se radi o nama, našem životu, našim izborima, tada živimo ne uključujući Boga u našu računicu.

Bog čini čuda svaki dan. Istina, ne stavlja natpise na njih i moramo ih otkriti očima vjere. Događaju nam se loše stvari, donosimo loše odluke, činimo i govorimo stvari na koje nismo ponosni. Ipak, ima daleko više dobroga i lijepoga i čudesnoga. Potrebna je samo iskrena vjera.

Četvrtak 3. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.

Mt 1,20

* * * * * * *

Prihvaćanje Božje volje nije zadatak samo jednoga čovjeka. Marijin pristanak na Božji zahtjev prati isti takav pristanak Josipa.

Josip nas uči da ne možemo samo ljudski razmišljati o cilju vlastitoga života i sebično se pravdati zbog vlastitih izbora protivnih Božjoj volji.

Koliko god naši planovi bili razrađeni, Bog ima samo jedan plan s nama - naše spasenje. Nijedno naše umovanje ne može nam to pružiti.

Srijeda 3. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

U svemu dakle: od Abrahama do Davida četrnaest naraštaja; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest naraštaja; poslije progonstva u Babilon do Krista četrnaest naraštaja.

Mt 1,17

* * * * * * *

Od početka povijesti izabranog naroda ljudi su iščekivali poseban trenutak milosti Božje. S vremenom su proroci navijestili dolazak Mesije, Božjeg poslanika koji će Božju volju staviti u temelje Izraela.

No, u iščekivanju su se umorili i zaboravili na Boga. Možda njihova prvotna nakana i nije bila izgraditi društvo bez Boga. Možda su se isprva htjeli samo prilagoditi privremenoj situaciji dok Mesija ne dođe. Na posljetku, ono privremeno postalo je trajno i jedino tako da za Mesijin dolazak mnogi više nisu toliko marili.

Evanđelist Matej u iznošenju rodoslovlja polazi od početaka izabranog naroda kako bi došao do Isusa. Svoje slušatelje podsjeća na veliki Božji plan spasenja koji se još uvijek događa.

Možda bismo se i mi trebali podsjetiti onog entuzijazma i one sreće koju smo osjetili kada nam je Isus postao toliko važan da smo ga stavili u svaku našu buduću odluku. Možda sada, kada smo se malo ohladili, treba zagrijati srce mišlju: "Isus je onaj kojega iščekujem, za kojim žudim!"

Utorak 3. tjedan Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode.

Mt 21,28-29

* * * * * * *

Koliko puta kažemo Bogu NEĆU? Iskren odgovor bi bio - više puta dnevno. Nije nam uvijek na pameti što je Božje i poruka Božjeg kraljevstva ne izlazi uvijek iz našeg srca kada nas drugi povrijede i ponize.

Bez Boga, gledano čisto ljudski, naš život bi se mogao usporediti sa životom razmaženog i vazda nezadovoljnog derišta. Moramo imati sve kako bismo bili sretni, drugi nas moraju zabavljati i hvaliti, a kada nešto ili nekoga ne možemo imati, spremni smo druge pogaziti i smrtviti. To je posljedica našega NE Bogu.

Bez obzira što učinili i koliko se udaljili od Boga, uvijek se možemo predomisliti. I, premda ne na savršen način, tada činimo Božju volju. Dakle, nikada nije kasno promijeniti naše NE u poslušno DA Gospodinu.

Ponedjeljak 2. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi?

Mt 21,23

* * * * * * *

Onima koji se prikazuju pravednima i besprijekornima ne odgovara kada im netko drugi postane konkurencija. Osobito ako ta ista osoba ukaže na neke njihove nedostatke i nedosljednosti.

Ivan Krstitelj je bio takav. Bilo svojim riječima ili svojim činima, prekinuo je tradiciju slavljenja farizeja, pismoznanaca i hramskih svećenika. Oni su tražili od ljudi divljenje i priznanje duhovnog autoriteta samo zato što su službeno pripadali nekoj od tih grupa, a ne zbog toga što su svojim duhovnim životom zaslužili da ih se nasljeduje.

Na primjeru Isusova pitanja da jasno odgovore svima odakle Ivanu Krstitelju autoritet da krsti i propovijeda, glavari svećenički ne govore o istini, nego o onomu što se smije ili može reći bez velikih posljedica. Isus im u pitanju nudi dva moguća odgovora, ali se nijedan ne može dati pred ljudima. Ako kažu od Neba, optužuje sebe i vlastitu nedosljednost, ako pak kažu od ljudi, opravdavaju sebe, ali zbog Ivanova svjedočanstva mnogi su ga već prihvatili kao proroka.

Koji je naš odgovor?

3. nedjelja Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Ivanu

Ne bijaše on Svjetlo, nego — da posvjedoči za Svjetlo.

Iv 1,8

* * * * * * *

Kršćani su, ili bi barem trebali biti, svjedoci svjetla. Naša je prvotna zadaća razbiti tmine koje se tako često prevlače preko svakodnevne životne stvarnosti. Kršćanin ne može preživjeti u tami. Ne može preživjeti u osami očaja i nevjerice.

Ima među nama onih koji su, poput Sv. Ivana Krstitelja, malo više izloženi javnosti  i na poseban način nadareni da druge potiču na bogobojazni život. Bili oni svećenici, redovnici, redovnice ili pak nadahnuti laici, Gospodin im je dao zadaću uputiti druge na pravi put, osvijetliti im pravi put. Ipak, ne zaboravimo tko je Svjetlo.

Mi ostali možemo drugima donijeti samo odsjaj pravoga Svjetla bez kojega naša pojava blijedi. Službenici Isusa Krista ne upućuju sami na sebe, nego na Isusa. Tako je i Ivan Krstitelj, u iskušenju slave koju je imao pred Židovima, rekao pravu istinu i dao svoj život za Svjetlo - posvjedočio za Svjetlo.

Subota 2. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

Ilija će doduše doći i sve obnoviti.

Mt 17,11

* * * * * * *

I naše vrijeme traži proroke, ljude koji beskompromisnom vjerom idu naprijed i nadahnjuju druge da slijede Božji put. Kako bi Bog došao u naš život, potrebno je pripremiti stazu kojom on treba proći, prokrčiti šume besmislica i poravniti tlo izrovano grijehom.

 

Ne možemo sami prići Bogu. Zato postoji Crkva, zajednica Kristovih učenika, koja nas uvodi malo po malo u otajstvo Božjeg plana i Njegove prisutnosti u našem životu. U toj zajednici pronalazimo svoga Iliju, osobu koja nas nadahnjuje i potiče da idemo ususret Gospodinu bez obzira na vlastitu nedostojnost, nezainteresiranost ili zaokupljenost drugim stvarima. Naš nas Ilija budi iz naše nespremnosti i poziva da Gospodina dočekamo s radošću.

Petak 2. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

Ali opravda se Mudrost djelima svojim.

Mt 11,19b

* * * * * * *

Božja mudrost ne treba čovjekova umovanja i opravdanja. Bog u svome promislu ima plan spasenja za svakoga. Njegova je nakana spasiti nas po svaku cijenu.

Mi, s druge strane, želimo analizirati Božji plan, želimo iskušati Boga i prvo vidjeti koliko nam je Božji zahvat privlačan i prihvatljiv.

Ako čitajući Sveto Pismo ne pronalazimo u Isusovim djelima onu mudrost i milosrđe za kojima nam srce žudi, ne možemo ići naprijed. Isusova dobročinstva i čudesa jedini su tako očiti primjeri ljubavi i moći Boga koji nam želi udijeliti i nadu i život vječni. Isusov nas primjer uči koliko je snažna vjera, a koliko milostiv Bog koji na čin vjere odgovara čudom.

Četvrtak 2. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!

Mt 11,11

* * * * * * *

Nema nadmetanja među onima koji se bore za kraljevstvo nebesko. Nije bitno tko vodi, a tko je na začelju. Svaki onaj koji se žarko trudi vršiti volju Božju i pri tome drugome pomoći u istome, vrijedan je spomena pred Gospodinom.

Tko je veći ili manji u Božjem kraljevstvu nije bitno. To su sve ljudska mjerila i ideje. Ono što je važno jest dospjeti u to kraljevstvo, sve ostalo bit će nam svejedno.

Srijeda 2. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.

Mt 11,28

* * * * * * *

Umor nas prečesto obeshrabruje i baca u očaj. Naše najuzvišenije ideje i težnje rastaču se kada dosegnemo granice vlastite snage. I kada ne uspijevamo do kraja osjetiti olakšanje i odmor, ispunjeni gorčinom i nekim neprirodnim neprijateljstvom prema drugima, život ostaje bez radosti, bez nade, bez duše.

Odmor koji nam nudi Gospodin nije doživotno ljetovanje ili tretman u nekom SPA centru. Gospodinov odmor način je življenja u kojemu neumorno idemo naprijed čineći dobro i vršeći Božju volju dok pronalazimo snage u Bogu i onda kada sami više ne možemo.

Utorak 2. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.

Mt 18,14

* * * * * * *

U Božjim očima nema propalih slučajeva. Koliko god se udaljili od njega, koliko god iskvarili Njegov prvotni plan s nama, uvijek sve može početi iznova. Bog je posljednji utopist. On vjeruje i kada oni najjači među nama posustanu.

Ponedjeljak 2. tjedna Došašća 2014.

Iz evanđelja po Luki 

Ta Bogu ništa nije nemoguće!

Lk 1,37

* * * * * * *

Temelj naše vjere jest uvjerenje da je Bog svemoguć. On ne želi učiniti ništa na silu, protiv naše volje. On čeka na naše DA. Naš pristanak za sudjelovanje u Božjem otkupiteljskom planu nam se ne čini tako važnim. Bog može spasiti svijet i bez nas, ali želi da i mi budemo dijelom toga zahvata.

Mi nismo bezgrješni, ali možemo biti oprani od grijeha i posvećeni istim posvećenjem koje je živjela presveta Bogorodica. Možda nismo pristali odmah rekavši DA, ali nikada nije kasno.

2. nedjelja Došašća 2014.

Iz evanđelja po Marku

Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

Mk 1,3

* * * * * * *

Naša je prvotna zadaća pripraviti put Gospodinu. Što to znači? Živjeti po njegovu primjeru, drugima navijestiti njegovu dobrotu tako da, kada Gospodin dođe, svi zažele dočekati ga u svome domu.

Svako veliko djelo zahtjeva dugu i strpljivu pripravu. Ne možemo nepripravljeni dočekati dolazak Gospodnji - vrlo bi se lako moglo dogoditi da ga jednostavno ne primjetimo kada dođe u naš kraj.

Subota 1. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

Posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći.

Mt 10,1b

* * * * * * *

Isus nas nikamo ne šalje same. U našim duhovnim pustolovinama postoji uvijek netko tko s nama dijeli sve. Svaki naš uspjeh i neuspjeh. Ne može nas svatko pratiti, a niti sami ne pronalazimo snage i sigurnosti.
Bez obzira jesmo li posvećeni svetim redom, redovničkim zavjetima ili obitelji, naša je duhovna misija naviještati Božje Kraljevstvo kamo god pošli. Zato je jako važno da nam Isus pomogne odabrati suputnike. Potom možemo ići posvuda i pripremiti dolazak Gospodnji.

Petak 1. tjedna Došašća 2014

Iz Evanđelja po Mateju

I otvoriše im se oči.

Mt 9,30

* * * * * * *

Naša duhovna sljepoća odgovorna je za naša beskrajna lutanja i stranputice. Ne znamo kamo ići i koji put odabrati, ali, budući da nas drugi promatraju, pokazujemo se odlučnima i odvažnima birajući ono za što nismo sigurni da je ispravno.

Potreban je susret s Isusom koji će nam otvoriti oči kako bi odabir pravoga puta bio daleko važniji od onoga što drugi misle ili govore o nama. Naša sljepoća prestaje kada dopustimo Gospodinu da nas vodi.

Četvrtak 1. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!

Mt 25,25

* * * * * * *

 

Naši talenti traže i odgovornost. Zahtijevaju predanost i angažiranost. Upotreba talenata je nemoguća bez određenog cilja i motivacije. Zbog ovih razloga mnogi naši talenti bivaju zakopani. Ne znamo što bismo s njima. Ne čine nam se nešto atraktivni. Uglavnom nas čine drugačijima od drugih i nezadovoljnima sa sobom.

Samo uz Božje vodstvo i njegovu mudrosti možemo istinski upotrijebiti i umnožiti svoje talente. Bog je onaj koji ih daje i postoji razlog zbog kojega to čini. Zašto je onda toliko teško vjerovati mu i dopustiti mu da nam On objasni uputstva za upotrebu?

Srijeda 1. tjedna Došašća

Iz Evanđelja po Mateju

I jeli su i nasitili se.

Mt 15,37

* * * * * * *

Naš nemir uzrokuje konstantna glad za Bogom. Tu glad prečesto pokušavamo utažiti drugim stvarima ili ljudima u nadi da ćemo se smiriti. Razočarani neuspjehom postajemo sve očajniji i svako rješenje, koliko god se činilo suludim, čini nam se daleko prihvatljivijim od onog pravoga: dopustiti Isusu da nas nahrani.

Kada nas Isus hrani, ono malo i neznatno postaje obilno i nezamjenjivo. Isus nam daje ono što nam je potrebno, samoga sebe. I čitav naš život biva obasjan njegovom prisutnošću, a naši čini nadahuti njegovim.

Utorak 1. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Luki

I okrenuvši se učenicima, reče im nasamo: "Blažene oči koje gledaju što vi gledate!"

Lk 10,23

* * * * * * *

Kao vjernici, uvijek želimo vidjeti više. Želimo gledati Gospodina oči u oči, želimo biti nazočni njegovu očitovanju u čudesima, želimo znati barem dio budućnosti. I vjerujemo da bi nam to moglo pomoći da jače vjerujemo.

Isus nam, naprotiv, kaže kao i učenicima: "Blažene oči koje vide što vi vidite!" Jesmo li sposobni vidjeti Isusa u drugima? Jesmo li sposobni vidjeti Isusa u onima kojima je potrebna pomoć? Jesmo li sposobni vidjeti Isusa u svetoj misi i našoj svakodnevnoj molitvi? Čudesa Božja događaju se svaki dan i možemo im svjedočiti samo ako imamo vjere.

Ponedjeljak 1. tjedna Došašća 2014.

Iz Evanđelja po Mateju

Stotnik odgovori: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod moj krov; nego samo reci riječ i ozdravit će moj sluga."

Mt 8,8

* * * * * * *

Premda već desetljećima ponavljam svakodnevno ove riječi, nisam siguran da sam baš uvijek svjestam što izgovaram. Dakako, u liturgiji se ne možemo zaustaviti kako bismo razmislili o svakoj riječi. Zato je potrebno od vremena do vremena posvetiti se razmatranju o nesvakidašnjim stvarima koje se događaju svakodnevno u svetoj misi.

Susret vlastite nedostojnosti i Božje Riječi uvijek rezultira čudom. Samo ponizan čovjek može priznati vlastitu slabost i grješnost i potom dopustiti Isusu da učini svoje. Samo jedna riječ izgovorena od Božanske Riječi daje snagu života i u najvećem beznađu.

Adventski hod - Prva nedjelja 2014.

Iz Evanđelja po Marku

Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.

Mk 13,33

* * * * * * *

Žudimo za trenutkom kada ne moramo brinuti ni o čemu. Toliko je toga na našem dnevnom spisku: poslovni sastanci, neplaćeni računi, opomene, sati provedenih s bolesnim djetetom, strahovi od neuspjeha, otkaza, poniženja. Puno je toga u našem životu što ne volimo ili mrzimo. Ponekad nam se čini da nam je jedino to i ostalo. I tako našu pozornost zaokupljaju problemi i obaveze, a sve ostalo stvaljamo u drugi plan.

Došašće je vrijeme kada taj "drugi plan" treba staviti na prvo mjesto. Brige i strahovi ne smiju preoteti naše živote. Istina, problemi se neće riješiti sami od sebe, ali samo s Bogom možemo pronaći načina da uistinu živimo i radujemo se, unatoč problemima.

Toliko je toga dobroga usred naših svakodnevnih padova i stresova, toliko radosti usred naših suza i gubitaka. Dopustimo Bogu da nam sve to pokaže i bdijmo s njime.

Dušni dan 2014.

* * * * * * *

  Pie Iesu Domine,
dona eis requiem. Amen.

Isuse gospodaru blagi,
Pokoj im podari. Amen.

Iz Sekvence Dies Irae

* * * * * * *

Djeca obično ne boluju od sindroma prazne stolice. Ako im kakav tragičan događaj ne otme roditelje, zaštićena su od neizrečenih riječi, od žaljenja za propuštenim susretom, od izgubljene prilike za oproštenje ili oproštaj. Nama odraslima prazna stolica, klupa, prozor, ... govore o onima koje smo izgubili... I to boli.

Dušni dan daje nam priliku da se zahvalimo za sve trenutke koje smo imali čast provesti s mnogima koji više nisu s nama. Možda se ove godine odlučimo prisjetiti poimence nekih koje smo davno zaboravili. Možda se i za njih pomolimo. Što smo stariji, sve je više onih koji su nas napustili. Možda smo i mi napustili njih i prije nego su usnuli u Gospodinu? Priznajem da sam jedan od onih koji je više puta rekao "ima vremena", a potom je bilo kasno.

Možda ovoga Dušnog dana, nakon što odamo redovno poštovanje preminulima, nakon što ih preporučimo Božjem milosrđu i rajskoj vječnosti, kažem, možda odlučimo biti bolji sa i prema onima koji su još uvijek s nama.

Dragi moji koje ste me pretekli u vječnosti, neka vam je vječni pokoj u Bogu!

Dragi moji koje dugo nisam vidio i čuo, svejedno vas se sjetim i molim za vas!

Odvažnost

12. nedjelja kroz godinu

»Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.« (Mt 10,28)

* * * * * *

Strah je moj svagdašnji pratilac. Koliko god pokušao to negirati, ne ide. Nije to strah od fizičkog nasilja ili napada, od otvoreni prijetnji, od neke neposredne i stvarne opasnosti.

Strah o kojemu govorim jest strah od neuspjeha. Bolje reći, strah od razočaranja drugih ljudi. Kao vjernik, pozvan sam slijediti Isusa, njemu predati svoje talente i činiti ono što on želi i kako on želi. No, izgubljen u svakodnevnim zadacima i poslovima, počinjem kombinirati, birati i odlučivati ne toliko koliko Gospodin od mene traži, nego onako kako to drugi od mene očekuju. A nagrada je: pohvala, podrška, osmijeh, riječ hvale, unaprjeđenje, bolji posao, nove prilike, ...

Strah koji bih trebao imati jest strah od toga da sam izgubljen, a da to ne znam; da sam osamljen, a okružen drugima; da sam daleko od Božje volje, a stalno visim u crkvi; da sam bezbožan, a pozivam se na Boga.

Očito bojim se pogrešnih strahova. Možda za početak trebam naučiti kako i čega se bojati. Možda samo tako pobijedim svoje strahove.

Mudrost potrebna za život u Kristu

"Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati." Ef 1,17

* * * * * * *

Poznati Isusa više je od samoga znanja. Odricanje je sebe i vlastitih planova kako bi se učinilo ono što je ispravno, Božja volja. Prvotni oduševljenje i prvi korak prema Bogu činimo opijeni snagom Evanđelja koja nas doslovno nosi na krilima nepobjedivosti.

Opasnost koja vreba jest od pada kada nam ta "vožnja" postane monotona. Na duge staze, nije dovoljno biti nošen. Dolazi trenutak kada ja trebam željeti biti potpuno Kristov i vlastitim snagama prevaliti dio puta. Tu dolaze kušnje. Znanje ne dostaje. Potrebno je nešto više. Molitve se čine hladne, a z Božji odgovor ne ostavljamo puno vremena.

Prisjetim se često molitve koju sam naučio u malom sjemeništu na Šalati: "Djela naša, molimo te, Gospodine, milošću svojom preteci i pomoću prati, da se svaka naša molitva i radnja s tobom započinje i započeta da se s Tobom dovršuje." Toga se valja uvijek prisjetiti: što započnemo s Bogom, s njime valja i dovršiti. Mnoga su naša djela i putevi započeti u ime Božje, ali ne i s Bogom. A oni koji su započetis Bogom, mnogo puta su dovršeni ili napušteni bez Njega.

Molimo stoga za dar mudrosti kao bismo sve započeli i dovršili s Bogom, jer jedino tako naš život ima svoju pravu vrijednost.

Ja sam vrata!

Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se. (Iv 10,9)

* * * * * * *

Nevjerojatno je koliko ponuda dobivamo kroz život, koliko nam se prilika daje i koliko vrata otvara. I to upravo u onom trenutku kada trebamo učiniti jedan značajni korak prema Gospodinu. Pronalazimo tisuću izgovora, opravdanja i proračuna koji će opravdati svaku našu lošu odluku. I, dakako, koliko god da je odluka loša i sebična, naći ćemo načina da je prikažemo i sebi i drugima kao jedinu i ispravnu stvar koju smo mogli učiniti.

Što Gospodin želi od mene? Ne: što ja želim od Gospodina! Ove dvije stvarnosti nisu iste. Gospodin nas želi povesti putem koji mi sami ne bismo izabrali. Naša se narav tome opire, naša svakodnevna borba je usmjerena prema onome što se nama sviđa i što se nama čini lijepim. Tko misli na križ i patnju kada je toliko drugih, prihvatljivijih i profitabilnijih, načina života na dohvat ruke.

Ja sam vrata, govori Gospodin. Jedina vrata koja trebam otvoriti jer sam Isusov učenik i apostol. Vrata su uska, prolazak težak, put trnovit, ali jedina staza koja vodi u vječnost. Sve ostalo propada, sve ostalo prolazi, sve ostalo nije dovoljno. Nikada! 

JA sam kruh!

Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. (Iv 6,51)

* * * * * * *

Onomu, koji slijedi Isusa već duže vrijeme, zna se dogoditi da se jednostavno nađe u situaciji u kojoj shvati da je u svoj novi život u Kristu ugradio puno toga što je ostavio kako bi slijedio Isusa. Ili zbog umora,  ili zbog starih prijatelja,  ili zbog toga što su drugi učinili isto, Isusov učenik pokušava prilagoditi Boga sebi.

Nije to uvijek učinjeno zbog lijenosti ili dosade. Ponekad se to dogodi zbog učenikova evanđeoskog žara. Kako bi bolje razumio one koji Isusa ne poznaju, počne se družiti s tim ljudima, proučavati njihove ideje i razloge zašto u Isusu ne pronalaze Boga. To, dakako, je ono što Isusov učenik i treba činiti. Međutim, kada zbog toga zapostavi molitvu, katekizam,  duhovno štivo, čitanje Svetoga Pisma, onda i sam postane nemoćan vidjeti koliko drugi loše utječu na njega.

Isus kaže za sebe: "Ja sam kruh..." On je kruh. Ne netko drugi, ne nešto drugo. Onomu koji se zove njegovim učenikom potrebna je duhovna hrana - pričest,  kruh života.  Kada pristupa tom sakramentu, on to ne čini iz običaja ili obzira, nego žudeći primiti u vlastiti život onoga koji daje i život i smisao mome životu. Postoje stvari, plemenite i lijepe u svijetu, koje mogu postati prepreka našem učeništvu onda kada nam postaju važnije od vremena koje provodimo s Bogom.

Htjeti kruha pored pogače

Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. (Iv 6,35)

* * * * * * *

Veličina Božje ljubavi i njegova poniženja vidi se u sakramentima. Toliko dragocjeni dar, kao što je Isusova realna prisutnost u svetoj Euharistiji, povjeren je rukama posvećenih službenika.  Koliko god da govorimo s pravom o uzvišenosti i dostojanstvu krsnog svećenstva, ne smijemo zaboraviti da jedino zaređeni svećenik može biti oruđe kojim Isus biva stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina u Svetoj Misi. Zašto onda to ne može biti dovoljno važno i vrijedno da netko postane svećenikom? Zašto oni, koji su krenuli za Isusom Svećenikom, odustaju na pola puta želeći probati neki drugi kruh, neki drugi život, neku drugu radost?

Dakako, slatkoća nebeskog Kruha trebala bi biti plod žrtve i odricanja onoga koji se Bogu posvećuje. Nakon Isusovih riječi o tome da je on kruh života, mnogi su ga napustili. Ipak, on je smatrao važnim da ove riječi budu jasne i odlučne kao smjerokaz onima koji ga žele slijediti. I tako, kada ogladnim, kada me ništa ne može zasititi i ispuniti, mogu doći k sebi, iskajati grijehe i nahraniti se Svetom Pričesti.

Naša duhovna razočaranja

»Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.« (Lk 24,19-21)

* * * * * * *

Kako je teško biti razočaran u Isusa! Kada sve moje nade i svi planovi temeljeni na mojem prijateljevanju s njime postanu prazni, što mogu učiniti? Je li moguće da me je on razočarao? Je li moguće da biti njegov nije dovoljno, da me ne ispunja? Je li moguće da me je prevario?

Ako se nisam razočarao u njemu, onda sam se možda razočarao u Crkvu, u svećenike, u redovnike i redovnice, u njegove sluge, u ljude koje svake nedjelje susrećema na misi, u tv prijenos mise ili susreta mladih!? Mora biti neki razlog zbog kojega se nisu ispunile moje želje i snovi kada sam odlučio poći za Isusom. I sada, sada lutam i idem nekamo, ne znajući kamo i zašto. Svaka se nova ideja čini boljom od one da nastavim svoj hod, da vjerujem Isusovim riječima i nesebično ga slijedim.

Čini mi se da svatko tko je ikada iskusio krizu vjere može razumjeti što se to događa na putu u Emaus. Osobito oni koji su krenuli slijediti Isusa ostavljajući sve, oni koji su se odlučili za svećeništvo. Za svakoga od nas put u Emaus znači razočaranje i žalost, ali i opasnost da odemo potpuno drugim putem, daleko od onoga što je Božji plan s nama. I tada nas Bog ne napušta. On nam prilazi i hoda s nama, tumači nam sve što smo pogrješno shvatili i, ako smo uporni u tome da ostane s nama ili mi s njime, možda i mi dođemo k sebi i vratimo se na onaj put, na ono mjesto od kojega smo se udaljili.

Sve činiti na slavu Božju

Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu. Gospodinu Kristu služite! (Kol 3, 22-24)

* * * * * * *

Svijet nije darežljiv! Čovjekoljublje nije nešto što je svijetu normalno i uobičajeno. Svatko neka se bori za sebe. Osjećaj krivice, koji dolazi nakon što smo se uspješno izdigli iznad drugih, zapravo je oružje kojim se služe drugi kada su ljubomorni na naš uspjeh.

Ovako zvuči Nitsche u propagandnom materijalu današnjice. Ipak, onaj koji vjeruje zna da je istina potpuno drugačija. Onaj koji vjeruje, koji slijedi Isusa, ne može a da ne promatra Isusov primjer i njegov pristup životu. Ne radimo za čovjeka, to jest, ne radimo da bismo drugima ugodili, da bismo se drugima svidjeli. Naš cilj nije postati općeprihvaćen i poželjan u društvu.

Mi živimo i radimo za Boga! To bi trebalo biti naše pravilo! Naš je život plod volje Božje koju se poslužila ljubavlju i pristankom naših roditelja. Naš je život pozitivan odgovor Bogu na služenje Bogu i bližnjemu. Nesebičnost i čovjekoljublje moraju biti sastavni život svakodnevice vjernika. Kada se otvorimo Božjem vodstvu i kada njemu dopustimo da nadahne naše odluke i izbore sve nekako dobije svoj smisao. Kada se, naprotiv, odupiremo Bogu želeći ostvariti neke vlastite ideje i planove mimo Njegovih, onda činimo nesretnima i sebe i druge, osobito one koji su nam najbliži.

Božji plan = Moj plan?

Putujući tako, stigoše do neke vode pa će dvoranin: "Evo vode! Što priječi da se krstim?" Dj 8,36

* * * * * *

Tisuću stvari, koje spontano dolaze u naš život, pokušavamo smjestiti i uklopiti u naše planove, u već zacrtani program. Nije to sasvim pogrešno. Naprotiv, bilo bi pogrešno prepustiti čitav život nekoj nesigurnosti koja bi ga mogla uništiti u trenutku. Ipak, ne možemo sve planirati.

Ne možemo suditi o jednom trenutku dok ne uspijemo povezati ga s onim što je bilo i što kasnije uslijedi. Ne može me se niti prepustiti nekom osjećaju koji kao da nam govori: »To je to! Ništa ne brini.« Kada vjerujemo, prepuštamo se Bogu da nas vodi, ali tako da čitam znakove koji nas upućuju na pravi put. Nećemo uvijek biti oduševljeno iznenađeni i zadovoljni onime što Bog od nas traži, ali ćemo kasnije shvatiti da je to bilo potrebno, koliko god da nam se isprva činilo nelogično, ludo i nezamislivo.

Nekada naša duhovna sljepoća bude toliko snažna da ne zamjećujemo i najočitije znakove i prilike koje nam se pružaju. Nekada na korak pred ciljem odustajemo jer, umjesto da gledamo pred sobom, okrećemo se prema nazad uvjereni da smo negdje pogriješili put. Što bi se dogodilo s Etiopljaninom da nije ugledao vodu? Bi li se krstio kasnije? Bi li pripadao Isusu? Bili upoznao milost spasenja?

Početak

»Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.« (Lk 9,23)

Svatko tko je ikada shvatio ove Isusove riječi kao poeziju, kao predivnu misao ili riječ ohrabrenja, u jednom je trenutku osjetio bolan teret njihove istinitosti. Koji je moj križ? Kao da svakim danom otkrivam novi teret naslonjen na moja ramena. Kao da mi netko svakoga dana dodaje kilogram više koji trebam nositi govoreći: "Ti to možeš?" Ali, ne mogu... Barem mi se tako čini.

Upravo ova stvarnost koju sam opisao, a koja trenutno pogađa ljudie do kojih mi je vrlo stalo, razlog je što sam odlučio ponovno pisati razmišljanja na ovom blogu. Razmišljanja o nama kao razbojnicima koji, premda grešnici,  pod križem priznaju svoju slabost i pokušavaju se naći s desne strane u društvu s raskajanim razbojnikom kojemu je obećano nebo.

Prijatelji, hrabro!