»Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.« (Lk 24,19-21)
* * * * * * *
Kako je teško biti razočaran u Isusa! Kada sve moje nade i svi planovi temeljeni na mojem prijateljevanju s njime postanu prazni, što mogu učiniti? Je li moguće da me je on razočarao? Je li moguće da biti njegov nije dovoljno, da me ne ispunja? Je li moguće da me je prevario?
Ako se nisam razočarao u njemu, onda sam se možda razočarao u Crkvu, u svećenike, u redovnike i redovnice, u njegove sluge, u ljude koje svake nedjelje susrećema na misi, u tv prijenos mise ili susreta mladih!? Mora biti neki razlog zbog kojega se nisu ispunile moje želje i snovi kada sam odlučio poći za Isusom. I sada, sada lutam i idem nekamo, ne znajući kamo i zašto. Svaka se nova ideja čini boljom od one da nastavim svoj hod, da vjerujem Isusovim riječima i nesebično ga slijedim.
Čini mi se da svatko tko je ikada iskusio krizu vjere može razumjeti što se to događa na putu u Emaus. Osobito oni koji su krenuli slijediti Isusa ostavljajući sve, oni koji su se odlučili za svećeništvo. Za svakoga od nas put u Emaus znači razočaranje i žalost, ali i opasnost da odemo potpuno drugim putem, daleko od onoga što je Božji plan s nama. I tada nas Bog ne napušta. On nam prilazi i hoda s nama, tumači nam sve što smo pogrješno shvatili i, ako smo uporni u tome da ostane s nama ili mi s njime, možda i mi dođemo k sebi i vratimo se na onaj put, na ono mjesto od kojega smo se udaljili.
Nema komentara:
Objavi komentar